English (United Kingdom)Croatian(HR)Italian - ItalyDeutsch (DE-CH-AT)

vladimir_vidović_izložba_fotografija_orsola_bujeBUJE - U prepunoj galeriji "Orsola" u Bujama u petak navečer otovrena je izložba fotografija našeg sugrađanina Vladimira Vidovića. Ovoga ljeta boravio sam na Velebitu više puta. Planinario sam sjevernom stranom, no nije mi izmakao ni srednji dio masiva, kojim sam posebno bio oduševljen. Sakupljajući dojmove u fotografiju „odradio“ sam nekoliko stotina kadrova najviše bježeći od stereotipa, plašeći se da je učinjeno već viđeno, potrošeno. U konačnici, predao sam se digitalnoj tehnici sretan što me film od 36 snimaka ne ograničava u namjeri da jedan te isti kadar snimim više puta i tako eventualno dobijem na kvaliteti. Mog suputnika, Vladimira Vidovića, tehnološki nedostatak celuloidne trake nije zbunjivao. Svojim analognim fotoaparatom s istim je žarom fotografirao sve što bi njegovom oku i umu bilo zanimljivo. Bez opterećenja, bez sputavanja bez susprezanja.

Vidović se predstavlja još jednom izložbom fotografija koja će zaokružiti dvadesetogodišnju, fotografsku priču o njegovim putovanjima po Velebitu. Dvije ljepotice, kako ih on sam naziva, Paklenica i Zavratnica meta su njegovog objektiva.

Zavratnica, nastala uslijed tektonskih pokreta, zasigurno je jedna od najljepših uvala hrvatske obale. Kanjon koji se u visini od sto metara uzdiže iznad mora, zbog svojih prirodnih vrijednosti biva proglašen „zaštićenim krajolikom“ i sastavni je dio Parka prirode „Velebit“. I dok je Vjenceslav Novak tu pronalazio inspiraciju za svoja djela, bečka i praška elita uživala je u skrovitom lječilištu, nezaboravnom vidikovcu i šetnji uz tirkizno more.
Nacionalni park Paklenica svojevrstan je fenomen u južnom dijelu Velebita. Uzizrazito bogatstvo šuma  crnog bora po čijoj je smoli (Paklini), Paklenica i dobila ime, skriva se i endemska biljčica hrvatskog naziva Pljeskarica (Arenariaorbicularis).  „...s punim pravom možemo reći, da je Paklenica isto tako, ako ne i ljepša podzemno, kao što je i lijepa i divlja nadzemnom svojom šumom i svojim strmim liticama.“ (Josip Poljak 1929.)

Autor predstavljenih fotografija također se divi krajobrazu. Zamjećuje bitno i to bilježi kadrom koji je slobodan i otvoren. Neopterećen fotografskim pravilima Vidović se upušta u dokumentarističku narativnost ističući ponajprije ono što je najvažnije i najočitije u pejsažu. Po tome je i prepoznatljiv. Detalj u njegovim fotografijama skoro da i ne postoji. Zanemarljiv je, ili ga „jede“ široki plan. U krajoliku kojeg fotografira Vladimir se odlično snalazi. Svoju kameru usmjerava i eksponira bez kompromisa. Ponekad je to isti motiv, ali različito osvjetljenje, različite pogodnosti, različiti uvjeti snimanja. Uvjeren da je njegov izbor u fotografiranju definiran, čvrst i nezamjenjiv, autor i dalje istražuje fotografskim aparatom, bilježi Velebitske mijene i nestrpljivo, ali spremno, odlazi na slijedeće putovanje. (Slađan Dragojević, 2013.)

Madračević i Karadža u Fonticusu